Atlas glasova

U "Atlasu glasova" (antiesejima) Pogačar piše iz neočekivane intelektualne lakoće, zavidnog znanja i fenomenske osjetljivosti o svačemu: o Baudelaireu, Rilkeu, Dragojeviću..., ali i o predmetima u očekivanom i turobnom nestajanju: o kolodvorskom restoranu, uličnoj vagi, punjenim paprikama. Izvan polja logocentrističkog tzv. dokaza i mitske navodne demijurške uvjerljivosti, autor piše nesigurno i sjajno, kao uostalom hrvatski najbolji, ili najlošiji, kako hoćete, učenik Rancierova "Učitelja neznalice".

Pogačar piše poeziju u vlastitim navodnim esejima, a u tzv. poeziji je odavno najbolji mladi pjesnik u Hrvatskoj.

Branko Maleš


Čitajući na kraju i Pogačarove eseje sve me više opsjeda osjećaj lijepe uznemirenosti za kojim sam dugo čeznuo. "Atlas glasova" iznimna je knjiga koja se može čitati iz svih svojih pupoljaka koje možemo zvati i smjerovima ili načinima. Kakogod, onaj koji hoda i drhti u ovim rečenicama mlad je i osobit čovjek koji se još uvijek, usprkos svemu, ne srami vlastite, gotovo zarazne, nade. Pjesnik koji je zastao između dva udarca bubnja.

Ivica Prtenjača