Ky është një roman mbi imoralitetin e diktaturës dhe diktatorëve të saj. Diktaturat janë të ndryshme, por grada e mizorisë zakonisht është justifikuar në arsyetimin se dhunën e kanë ushtruar disa njerëz me ushtri ndaj një populli tjetër.
Kjo vërtetohet përgjatë historisë me shekuj, por të mjaftohem me disa shembuj të shek. XX. Lufta e Parë Botërore, Revolucioni Bolshevik, Lufta e Dytë Botërore, luftërat e ndryshme në ish – Jugosllavi etj, si dhe sot janë krime të një populli ndaj një populli tjetër, ose të një feje ndaj një feje tjetër.
Në Shqipëri, komunistët që vranë më shumë se ushtritë pushtuese të Luftës së Parë, të Luftës së Dytë, edhe në kushte paqeje, një popullsi të çarmatosur, ishin shqiptarë. Burgosën me dhjetëra mijëra, internuan me qindra mijëra, shpronësuan me miliona njerëz.
Kjo katastrofë e llahtarshme, kjo llahtari e llahtarosur, do të thoshte poeti Lasgush Poradeci, ka ndodhur në një vend fare të vogël, me një popullsi fare të vogël, nga një ushtri shqiptarësh mbi shqiptarët.
Nuk ishte asnjë dallim fetar, nuk ishte asnjë dallim etnik, nuk ishte asnjë dallim i theksuar politik. Ishte një ushtri kundër civilëve. Një ushtri, e cila e pa Shqipërinë si plaçkë lufte që ditën e parë që vuri sundimin e saj në të gjithë territorin shqiptar.
Какво наричаме "крах" и съществува ли изобщо такова нещо? Или какво наричаме "успех" и "победа"?
"Остров Крах" не е мрачен роман, не се подвеждайте от заглавието. Надявам се дори да съм успяла да го направя малко смешен. В него се разказва за желанието да контролираш напълно света и за копнежа да бъдеш свободен. Става дума и за странното нещо, което наричаме "съдба". А ходовете на съдбата винаги крият известна ирония.
В "Остров Крах" се разказва за две жени, които разказват. Всяка от тях знае само своята част от историята и отделните парчета трябва да се наместват като пъзел. Разказва се за персоналните вселени, в които живеем - как те се различават една от друга и как си приличат. Разказва се за жени, за мъже, за деца и за котки. Разказва се за един остров. Разказва се за зодии и за голямата печалба от тотото. Но не се разказва за крах. (Ина Вълчанова)
Rybářská vesnice někde na konci světa, u jezera, které vysychá a zlověstně vyhrnuje břehy. Muži mají vodku, ženy starosti a děti si škrábou ekzémy. Co má Nami? Nami nemá nic — jen bábu s tlustýma rukama. Nami nemá nic, jen život před sebou: první lásku, o kterou ho připraví ruští vojáci, a pak to všechno další. Raději na to nemyslet. Ale když život začne na úplném konci světa, možná že skončí na jeho začátku. Tenhle příběh je totiž starý jako lidstvo samo. Je to pouť hrdiny, chlapce, který na cestu vyráží jen s uzlíčkem nervů a kabátem po dědkovi. Musí do světa, aby hledal, a vrátit se domů, aby našel. Musí jezero přeplout, obkroužit a nakonec se potopit na jeho dno pro největší tajemství. Bianca Bellová napsala brilantní novelu, která se podobá i nepodobá jejím předchozím knihám. Zůstává syrovost vidění, přesný a úsečný jazyk. Ale tentokrát se ocitáme v úplně jiném světě, hutnějším, hlubším, osudovějším. Teprve zde jako by do sebe vše zapadlo. Jezero svými ledovými vodami svírá útroby.
Κάμντεν, Νιου Τζέρσεϊ, 1980. Ερημωμένα σπίτια, κλειστές βιομηχανίες, φτωχές συνοικίες. Ένας έφηβος, ο Πητ, εξαφανίζεται, και η μάνα του η Λουίσα πεθαίνει το επόμενο πρωί από στεναχώρια. Η αδερφή του, η δωδεκάχρονη Μίνι, ορφανή από γονείς, εισβάλλει άθελά της στη ζωή της συμμαθήτριάς της Λητώς και ανατρέπει τις βεβαιότητες της οικογένειάς της. Ανοίγει ρωγμές που δύσκολα θα κλείσουν· έχουν τις ρίζες τους στο παρελθόν, στο αμερικανικό όνειρο, σε δεύτερες και τρίτες γενιές μεταναστών, στην παρακμή και τη φθορά της πόλης, σε χαμένες ευκαιρίες και σε επιλογές που λάθεψαν. Κι όσο ο θετός πατέρας της Λητώς, ο Μπέιζελ Καμπάνης, ψάχνει να βρει τι στράβωσε στη διαδρομή, τόσο αναμετριέται με τα φαντάσματα και τους φόβους της παιδικής του ηλικίας· κι όσο η γυναίκα του η Σούζαν απομακρύνεται από κοντά του κι από την κοινή κι ανέμπνευστη ζωή τους, τόσο η Μίνι και η Λητώ μοιάζουν να ενηλικιώνονται σε έναν κόσμο σκληρά κι άδικα καμωμένο. Ο χρόνος, σαν τις νιφάδες του χιονιού, τους ξεγελά, ξεγλιστρά και χάνεται. Μαζί του κι αυτοί.
Í nóvellunni Tvöfalt gler skrifar Halldóra Thoroddsen um gamalt fólk sem sjaldan er ljáð rödd í íslenskum skáldskap. Þetta er stór saga þótt stutt sé og tekst höfundi sérlega vel að lýsa miklum tilfinningum í fáum en dýrmætum orðum. Tvöfalt gler er bæði gegnsætt og einangrandi. Á bak við það leynist líf sem lifað er af ítrustu kröftum, líf sem hamast á glerinu eins og fluga að hausti sem enn er sólgin í birtuna.
Fyrir þessa sögu hlaut Halldóra Thoroddsen Fjöruverðlaunin 2016, bókmenntaverðlaun kvenna, þann 21. janúar í flokki fagurbókmennta. Sagan, sem nú kemur út sem bók, var birt í tímaritröðinni 1005 á síðasta ári. Halldóra hefur áður sent frá sér þrjár ljóðabækur og tvö smásagnasöfn.
"Osvalda Zebra romāns “Gaiļu kalna ēnā” ir sērijas "Mēs. Latvija, XX gadsimts" pirmais darbs — sakņots pirmajos lielajos satricinājumos Latvijas 19. gs. beigu un 20. gs. sākuma vēsturē. Tā laika notikumi bija izšķirīgs brīdis latviešu nācijas tapšanā, tie lika pamatus Latvijas valstij. Romāna priekšplānā izvirzīts smags un pavisam neromantisks jautājums — kāds ir indivīda ceļš no pretošanās idejas līdz revolūcijas upuriem, no ideālistiska skata uz rītdienu un it kā sabiedrības interešu vārdā uzsāktas cīņas līdz noziegumam un dziļam izmisumam."
B'dan ir-rakkont skomdu u intens, Walid Nabhan iwessa' l-konfini ġeografiċi u narrattivi tar-rumanz Malti. Nabil isib ruħu mħabbel f'relazzjoni maqbuda fl-għoqiedi ta' passat li m'għandu xejn x'jaqsam mal-preżent. Irid jinqata' mis-silenzji ta' ġens li kien diġà falla qabel ma twieled hu, imma kull fejn imur jieħu miegħu dak id-dell tqil. Jiftakar fl-ispettaklu taċ-ċikonji ta' tfulitu, f'kemm kienu mbegħdin minnu. U jirrealizza li ebda martirju, ebda gwerra, ebda tluq, kiefer kemm hu kiefer, ma jista' jifdih minn dik iċ-ċomba ingastata bejn ġwenħajh. L-uniku ħelsien li nistgħu nilmħu jinsab fil-lingwa straordinarja tiegħu, fir-rakkont rikk ta' bniedem li qed jipprova jorganizza ħajtu u jfassal destin. imma l-isfidi huma kbar, ir-riżorsi limitati. U kif tgħid Omajmah, "Lanqas it-tjur ma jridu jibqgħu fid-dinja tal-Għarab." - ADRIAN GRIMA
Arcueil (Arkej), mirno predgrađe Pariza, na Uskrs 1768. godine postalo je poprište skandala koji je brzo dospeo u francusku štampu i umalo doživeo epilog na sudu. Markiz de Sad domamio je u svoju vilu u Arcueilu prosjakinju i udovicu Rose Keller da bi je podvrgnuo sadističkom tretmanu bičem i raznolikim oblicima seksualnog iživljavanja. Nesrećna žena je uspela da pobegne iz jazbine Božanstvenog Markiza i da se dokopa slobode, policije i medija. Da li se sve odigralo baš tako? Možda je Rose Keller bila prostitutka koju je Markiz de Sad unajmio da odigra ulogu u njegovom surovom pozorištu bez publike? Možda je Markiz de Sad samo žrtva lažnih zaštitnika državnog morala, baš kao Sokrat? Na ova pitanja možete potražiti odgovore u romanu Aleksandra Bečanovića, ali nije sigurno da ćete ih pronaći. Bečanović je napisao majstorski omaž Markizu de Sadu, pre svega kao velikom stilisti, sklapajući svoj iluzorni almanah od raznorodnih tekstova koji nam iz različitih uglova, kroz smenjivanje pripovedačkih registara, osvetljavaju čudnovati događaj u Arcueilu – snopovi svetlosti se ukrštaju na sceni, ali markiz ipak ostaje u misterioznoj tami. Osnovni tok priče predstavlja igru fantazije u kojoj Markiz de Sad varira scene budućih bahanalija sa Rose u ulozi žrtve, kao da umesto na pozornici organizuje probe pozorišne predstave u sopstvenoj glavi – i ima nešto od stilske otmenosti najboljih proznih stranica samog markiza, nešto starinsko u najboljem smislu te reči. Razbijajući lineranost glavnog pripovednog toka drugim formama kao što su novinski članak, prepiska ili pozorišna kritika, smenjujući raznolike stilove, suprotstavljajući različita gledišta o istom događaju, Bečanović vešto komponuje proznu celinu po uzoru na umetnost fuge Johana Sebastijana Baha (čije kompozicije autor blasfemično preporučuje kao soundtrack za čitanje romana). Stvaralačka igra variranja istog motiva, uzbudljivo žongliranje interpretacijama događaja koji se zaista zbio u onome što nazivamo istorijom, izmestiće čitaoca iz udobne fotelje izvesnosti u koju ga je smestila poplava raznih proizvoda koji se lažno izdaju za prozu. Konačnu istinu ne možemo posedovati, nema izvesnosti ni sigurnosti, nema uljuljkivanja u čitalačkom dremežu; „Arcueil“ od nas traži napregnutu pažnju, jer oživljavanje zauvek minulih događaja, vremena i likova nije zabava za olinjalu maštu, već opasno prizivanje aveti i sena iz mutnog bezdana prošlosti, davanje milosti uobličenja polubićima koja lebde na poroznoj granici između arhivskih dokumenata i izmaglice svesti, između iluzije i stvarnosti.
Studente Aurélie Lindeboom krijgt de schrik van haar leven als haar geliefde volkomen onverwacht gearresteerd wordt. Hij, de bekende ontwikkelingswerker Alexander Laszlo, zou een van zijn Ethiopische adoptiekinderen hebben misbruikt. Heeft Aurélie werkelijk meer dan een jaar het bed gedeeld met een man die, zonder dat zij het wist, pedofiele voorkeuren had?
Bijna tien jaar later is ze moeder van een jonge dochter en werkzaam als journaliste. Dan benadert Laszlo haar opnieuw, met een voorstel dat ingrijpende gevolgen zal hebben.
Snažan društveni roman o Srbiji devedesetih godina i s početka novog veka, kao i o mladoj generaciji razapetoj između odlaska i opstanka u vlastitoj zemlji i o onim starijima, obuzetim nostalgijom i borbom protiv vremena koje ih prevazilazi.
Slikajući život mladih ljudi u jednom uzburkanom vremenu i kombinujući elemente društvenog romana i fantazmagorije, Tuševljaković u Jazu oblikuje pozornicu na kojoj se, usred velikih političkih i istorijskih lomova, pokazuju upečatljivi likovi sa svojim ljudskim i intimnim dramama.
Snažna priča o tome kako preživeti istoriju i sačuvati pravo na vlastitu različitost.
Od Beograda i Kragujevca devedesetih do slike porodičnog odmora u Grčkoj, u paralelnim i ukrštenim pričama razrešavaju se lične i porodične drame, duga povest nasilja i borbe sa sobom i drugima.
Çocukken bir kuş öldürdüm, dedi adam, ben öldürmedim, arkadaşım öldürdü, arkadaşım da değildi, o gün beraberdik işte. Yiyelim, dedi, tüylerini yolduk, yine de ısırınca ağzıma geliyordu tüyleri. Niçin uydum ki ona. Kalktı, suya uzandı, içti, öfkeyle döndü. Bizi niçin almadılar? Ben, dedi kadın, kiminle gideceğimi seçemedim...
Sine Ergün, okurumuzun yakından takip ettiği öykücülerimizden biri. Kısa ve etkili öyküleri, hayata, yaşadığı kente ve çevreye farklı bakışıyla hemen öne çıkıyor. Baştankara'da yeni öykü alanlarına giriyor; gerçekliğin kırıldığı, ruhsal durumların daha derinine inilerek incelendiği, bilinçaltının anlık çakımlarına kulak verilen kısa öyküler bunlar. Dikkatle okunması gereken, konuşulacak bir öykü kitabı Baştankara.
'A brilliant and beautiful novel' Kamila Shamsie, Guardian
The Year of the Runaways tells of the bold dreams and daily struggles of an unlikely family thrown together by circumstance. Thirteen young men live in a house in Sheffield, each in flight from India and in desperate search of a new life. Tarlochan, a former rickshaw driver, will say nothing about his past in Bihar; and Avtar has a secret that binds him to protect the choatic Randeep. Randeep, in turn, has a visa-wife in a flat on the other side of town: a clever, devout woman whose cupboards are full of her husband's clothes, in case the immigration men surprise her with a call.
Sweeping between India and England, and between childhood and the present day, Sunjeev Sahota's generous, unforgettable novel is - as with Rohinton Mistry's A Fine Balance - a story of dignity in the face of adversity and the ultimate triumph of the human spirit.
Премия для Албании.