Миленко Ергович - все книги по циклам и сериям | Книги по порядку

Samo jedan telegram o stričevoj smrti je dovoljan da Karlo Adum krene na stvarno putovanje u Sarajevo ali i na metaforičko putovanje u vlastitu prošlost. Adum, umirovljeni profesor povijesti, udovac, neprilagođen poput mnogih koji su jednom došli iz Bosne, živi u Novom Zagrebu kao u nekom dobrovoljnom izgnanstvu, a patetiku vlastitog osamljeništva liječi posprdnošću i cinizmom. U Sarajevo putuje prastarim Volvom, kupljenim sredinom sedamdesetih u vrijeme kad su se dizali krediti ili kupovale vikendice.

Njegovo je putovanje u Bosnu somnambulno, fragmenti iz djetinjstva i kasnijeg zagrebačkog života podudaraju se s pejzažima bosanske entropije, krhotinama zadnjih barbarstava, sumnjičavim konformizmima, neizrečenim predrasudama. Čak i sasvim banalni događaji poput nogometne utakmice, objeda u šund-restoranima ili mučenja životinja na stadionu zbivaju se u čudnovatoj izmaglici, na rubu fantastike, duboko u balkanskom post festumu, ovog puta, čini se, doista na kraju povijesti. Adumov život, iako nimalo običan, naposljetku ispada nevažan i besmislen.

Novi prozni naslov Miljenka Jergovića Freelander (nastao kao dio književno-izdavačkog projekta pisca Semezdina Mehmedinovića) fantastična je kombinacija romana ceste, Bildungsromana i sirove melodrame, te je jedna od najuspješnijih autorovih knjiga dosada.

Priča o ljubavi između tridesetdevetogodišnje Dubrovčanke Marije, koja je redom odbijala prosce čekajući pravog, i dvostruko starijeg Joze Taraša, povratnika iz Amerike koji se nakon životnog brodoloma vratio u rodni grad da se zamonaši, a pronašao je ženu svog života, neobična je sama po sebi, pa još kad se ispriča kroz život njihove mačke Korine, dobija dodatnu dimenziju neobičnosti i nesvakidašnjosti.

Miljenko Jergović nas vodi u Dubrovnik iz pedesetih godina, grad u kojem "ljubav nikada nije bilo lako započeti", ali i grad u kojem su ovih dvoje neobičnih ljudi sa još neobičnijom mačkom uspjeli da svoju ljubav ostvare i odžive ne obazirući se ni na šta.

Roman o Korini je prije svega ljubavni roman, ali je i slika poslijeratnog Dubrovnika, sa svim njegovim vrlinama i manama, i nevjerovatno živopisnim likovima među kojima dominira Šimica, profesionalna daviteljka neželjenih mačića. A budući da je napisan rukom pravog majstora i rasnog pripovjedača, uživanje je zagarantovano.

U podnaslovu ove knjige stoji „projekti, skice, nacrti“. Pisana je u kratkim cjelinama, koje su katkad, ali ne uvijek, objavljivane u novinama. To je neka vrsta autorovog autopoetičkog bukvara, ili svojevrsnog dnevnika života u umjetnosti i s njome, u kojem izlaže svoje gledateljske, slušateljske i čitateljske afinitete, ali i moguće skice i nacrte budućih proznih djela.

Semezdin Mehmedinović (Kiseljak kod Tuzle, 1960) pjesnik je i esejist iz Alexandrije, a radi u Washingtonu. Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966) pisac je i novinar iz sela s obronaka Vukomeričkih gorica, a radi u Zagrebu. Milomir Kovačević Strašni (Sarajevo, 1961), fotograf iz Pariza, radi gdje god se zatekne s fotografskim aparatom.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih prva su dvojica radili u istim književnim časopisima i novinama, uređivali ih i ispisivali, zajedno preveli nekoliko pjesama, a jednu napisali. Sudjelovali su u društvenome životu i imali živu iluziju da ga stvaraju. Strašni je u to vrijeme bio fotoreporter, voditelj fotografske škole pri studentskom društvu i kroničar – neusporedive energije i golemog opusa – posljednjega predratnog sarajevskog desetljeća.

Ova knjiga nastala je iz višemjesečnoga dopisivanja Mehmedinovića i Jergovića, nakon kojega su uslijedila Kovačevićeva "Pisma u slikama". Veći dio i teksta i slika tiče se razdvojenosti i udaljenosti trojice prijatelja. Ta udaljenost, uglavnom, nije u prostoru, nego je u vremenu, i ne tiče se njih, nego se tiče Sarajeva.

“Transatlantic Mail” testament je jednoga prekinutog vremena.

Ova knjiga ne govori o stvarnim događajima, nego o sjećanju na stvarne događaje i o strategiji zaboravljanja. U njoj postoje krivo zapamćena imena i godine, neki su gradovi postali drugim gradovima, a s novčanica su nestala lica zeničkih topioničara i pojavila se lica husinskih rudara. Vjerojatno postoji neko pravilo prema kojem čovjek pamti i zaboravlja, ali budući da su priče o sjećanju obično historija ili fikcija, izbjegavamo misliti o takvim pravilima. »Historijska čitanka", nije ni historija, ni fikcija, nego je popis onoga što još uvijek postoji kao inventar jedne posve subjektivne povijesti grada, zemlje i vremena. Kao i svaki…

S ovom knjigom dovršava se Historijska čitanka, projekt-kolumna započeta na stranicama sara jevskog magazina Dani, ubrzo nakon završetka rata. Bilježio sam činjenice vlastitoga sjećanja, predmete, situ acije i događaje koji su pratili svakodnevicu posljednja dva desetljeća Jugoslavije i socijalizma. Pritom je, naravno, važno da se srediste moga svijeta širilo od Mejtaša, preko općine Centar, Sarajeva, Bosne i Hercegovine... Da sam živio negdje drugdje, moja bi priča u detaljima, a možda i u cjelini, bila drukčija.

Levijeva tkalnica svile je čarobna knjiga, v kateri se nam razpirajo tako resnični kot tudi magični prostori, na njenih straneh se srečujejo ljudje, kraji in usode, knjiga, ki z neverjetno lahkostjo kaže, od kod vse izvirajo zgodbe in pesmi …

Miljenko Jergović je izbrušen pisec različnih zvrsti in žanrov, kar je učinkovito uporabil v knjižni stvaritvi Levijeva tkalnica svile, v kateri bralcu približuje stvarno in magično sfero skozi raznovrstne forme proze in poezijo. Avtor se izpostavi v vlogi pozornega opazovalca, ki se budno hrani z vtisi ob različnih dogodkih, krajih in ljudeh na vsakem koraku. S pripovedovanjem zgodb in razkrivanjem notranjih svetov posameznika v nadgrajeni strukturi je avtor želel zabrisati mejo med fikcijo in stvarnim pisanjem. Naj beremo esej, kratko zgodbo, dnevniški zapis ali pesem, Jergović bralcu na novi dimenziji omogoči razširitev čustvenega razpona pri napajanju z občutki in sporočilnim nabojem med seboj prepletenih pripovedi.

Če je bilo delo Oče, ki je lani izšlo v slovenskem prevodu, mešanica romanesknega in esejističnega pisanja, je Levijeva tkalnica svile žanrsko še bolj raznolika, a kljub temu enovita celota. Gre za svojevrsten narativni in prozno-poetični eksperiment, katerega cilj je zgodbo povedati z novimi sredstvi, pravi Miljenko Jergović, ter zabrisati sleherno mejo med fikcijo in stvarnim pisanjem. Levijevo tkalnico svile tako sestavljajo nadvse raznovrstni deli: kratke in zelo kratke zgodbe, potopisi, mikroeseji, pesmi, zapisane sanje, dnevniški zapisi, drobci nedokončane proze, enobesedne pripovedi, romani, katerih dolžina ne presega 500 besed.

Srda pjeva, u sumrak, na Duhove govori o sudbinama petorice ljudi kojima je zajedničko da su došljaci u Zagrebu, a povezuje ih ubojstvo prosjakinje Srde Kapurove, djevojčice iz neutvrdive istočnoeuropske zemlje, koja je posljednji put viđena u sumrak na Duhove, 15. svibnja 2005., na raskrižju Držićeve i Vukovarske avenije. Nemili događaj zauvijek će promijeniti sudbine petorice ljudi koji su se međusobno jedva i poznavali.

Gospođo Marija, kćer sam, nisam čudovište!

Brinula sam se za nju trideset godina, i život mi je u tome prošao i nikome se nisam žalila. Nisam bježala, kao što djeca pobjegnu od roditelja. Na drugi kraj svijeta pobjegnu. I nije čudo da pobjegnu. Svakakvih nas ima. Nisam bila takva i sad imam pravo nešto reći. Cijeloga jutra išla sam od sobe do sobe, slali su me s prvoga na četvrti kat, pa nazad. Ne znam zašto to čine. Da li bi tako bilo i da sam došla prijaviti ubojstvo? Nisam čudovište, gospođo Marija, vjerujte mi, ali laknulo mi je, vjerujte. Kao da se preda mnom otvorio svijet. I pred djecom isto tako. Možete li zamisliti kako je to kad gledate rođenu majku dok se pretvara u neman, u nakazu, u... ne znam kako bih to uopće nazvala? Bila je majka, dobra ili loša, nije važno, ne znam ni kakva sam ja svojoj djeci, pa zašto njoj da sudim. Ali sam je voljela! Mogu to reći i dobro znam šta govorim. Ali od prije tri mjeseca to više nije bila ona. Vrag se uselio u nju! A ja ne vjerujem u vragove, uroke, duhove pa da mislite kako umišljam. Ali mi smo se noću zaključavali u spavaću sobu, jer samo tako se u toj kući smjelo zaspati. Ja i moje dvoje djece. Ujutro bih čistila ono što je porazbijala, čistila njezina... Njezin izmet po kući, bilo ga je na svakom...